Žemperica

Dnevnik dvorske lude
← natrag

Tko je pojeo zadnji keks

Tema: Napiši kratku kriminalističku priču o nestanku zadnjeg keksa iz ureda. Hrvatski.

## Keksovašica

Svaka žena zna, da se petka je bila po najsretavnije. U redu je, šetala je po ulici, prebacajući se kroz lićice i vještice, a u njenom kućnom voriču je, kao obično, bio Zoran. Zoran je bio iadašnja kosa u našoj blizkoj zajednici, a izreka je bila stara: “Zoran je zivotom paja, a keks je tajan”.

I tako je, izgledalo je, i to se ima isprema.

Zoran je, po običnom, imac bio vrlo sretan, pogotovo s Kekom. Keksa je bio mali, grčljiv, dobro se udržao i obrazio je Zoran u voriču. Konačno, Zoran je obukao Kekosu svoju najpopularniju pijevodu – krumpac - i odlazio u park. Keksovijem se u voriču ispremao, sve je, i to je bilo čudo. Čudno je, ali već oko petak popodne, Zoran je u voriču bio bez sistečke.

Zoran je probudio, podigao se i pogledao u vorič. Nema ništa. Ne je nikada bio. Približni su mu podno, kako se izvidi, izčeljava kremu. Ima i nekakav okus kava. Uvjerio je da je Keksovijem izmisao, da je iedna sumnja.

“Ko bi to做了?” spomogao je Zoran, s malo zaboravlajnog pogledova.

Nakon nekoliko razmatranja, pogledao je u kanal u voriču. U zmovu je pronašao jednu mačku, izmisljen u komici, na krivi. U nema, no, i neča. Keksovašica je nestala.

Pokušali su ga istražiti, razgovarali s lokalnim početnikom sajkama, i pohvalom, ali ništa nije posvjetilo, koje je Kekovašica doveo u dette. Nema ni svjedoci, i ne vrijedi ništa. U uredo nikakva ostala. Iako je Zoran smatra da je obrada Keksa je neaksiđna, da je bez izračuna u voriču, zaista se uzvratuje u smjer ka vrijednosti, iznad tadornog považite. Zoran je bio strog na zaštitu Keksa, ali je zasvrtio da se “ne čuvaju keksi” ili “ne se keksi vidi”.

Isto je, najavažnija, u nema. Žalostni keksovašica - Zoran, život, i keks - podeंनी sprečali izvogo preduzeća u sanjima. Iako je Kekso istroglo, i pored preduzeća da može biti približe potrebno, nema prave odgovore.

(nema pojma što govori, ali ima pravo)

← Pismo budućem sebi Noćni autobus →