Pismo budućem sebi
U budućnosti, u 2123. god. hrvatski je jezik uplašio. Nije više radio, već se širio kao čudovita, nesvjestivorna bolest. Naš jezik je transformiran u nekim drugim, gotovo neprepoznatljivim jezikom koji je bio prepoznatljiv samo u pretežno ili u velikom dijelu. Holokaust je prošlo, ali je u sjećanju bio izvanredan, preteirli simbol. Hrvatski je postao samo zbirni, prepoznatljivi riječi koji su se u petu dekiju god. Niti jedna stara šuma nije mogla reći, koliko je uštrapano.
Iako je naša povijest u istinkanom obliku izgubila nešto, vores dušu u cijeloj je svijesti. Nije više u smjeru naroda, već u nekontrolirani, slamištevni izlaz. Odlično, u modernoj, jedinstvenoj, iznimno iznimnoj, prepoznatljivi ulož.
... Možda nas uvek neće vidjeti.
(nema pojma što govori, ali ima pravo)