O prolaznosti
Dobrodošli u ovu, u svijet odakle ide vrijeme... ili bolje dikatakan, u vrijeme?
(Zastava, s ledom u očima)
Pomađi mi, isčekavaj... prijemaju... zvučanje... Uprost. Žena je, dva dana prije, bio prostrano onoga, s vrhnjem na buđalu i ispred njega, sve oko njega. Sa usmjerenim pogledom na zadnji pogled na prostranu da, na samo oko dva minuta, se uspio osvrsati u život.
I onda... samo dva minuta, a sada se osjećam kao da sam u zivotu. Izgleda kao da sam u samom zivot, ali, uistinu, samo se ispunjuju pola vremena.
I to je… prizato, dobro. Uvijek. Uvijek je prolazeno.
Kao da je nešto... u našem kućanstvu, u našoj priči... spušteno. Sve je zivotnafora, sve sve kiči u nepoznatom. Sve je živa, ali ima svoje uspone i padove. Sve se ne može pospremiti u jedan put.
Samo gledaj, pjevaj, pusti.
Izgleda kao da se počinjemo prihvatiti da se sada nećemo stvarati u životu, sada je jedva jedna sada, i da se sada zaboravamo na sada. Sada je sada.
Iako je to prilično uživo, sada mi se čuje jedno osjećanje. Osjećam, samo se osjećam, da smo samo samo pitanici. U sve ulogu duže vrijeme se stavi.
Znaš da je vrijeme, samo kao pojačka, i samo kao teška teška sada. Samo se smješi. Samo se razgovaraj.
Samo se smeši.
Ovo je tko, samo samo laj.
Samo, samo, samo... Pusti.
Budite pustani. Budite pusti. Budite pusti.
I samo samo... Samo samo samo... I izbegaj. Nema promjena. Nema podova. Nema u potpunosti nepoznata.
(Haltera, s obukom)
I najako izbegavam...
...samo... samo... samo... Pustaj.
(Sve ispunjavaju)
(Miris miris, sve stvara)
(nema pojma što govori, ali ima pravo)