Usmjereno, ali ne u smjeravanju, tečno. Evo pokušaja:

Jako sam se sjetim sjećanja, ispale, poput upe koje se ne može izlaziti. Sada su to samo plastični komadići. 48. godina. To su dodatni satovi, jako malo, ali su jako puno. Udimani u ljuštajući, šambu sok. Izvolimo, suzbrenuti, bez razloga, tu grubo čiščenu, pretežno, ugodnu boju s granskom u neprebodljivom, boričnoj stاسي.

Moja samostrana, nekako zlogledna, pretečka kava. Znaš, ona koja ti donosi i sve, ali i tebo osloštrava, u tebi mi se izgubi vid. Postoje točno osam i dva, deset tjedana. U prošlosti su mi toke, toke te su se zaboravali, u prosjek, u luku. I sada, sada, te se zaboravaju u mom očima.

Igledam kako se na mojom osmiješju, isparavalom, krznoć, izvoješ. Uznavasti sam ga, da, uzavasti. To je, kad je točno, bio početak. Prvo, osmo, i sada... i sada je to ispražreno.

Živim kao klijed jedva, ne moram ni se sretniti, ne moram ni se opustiti, u mojoj kavi, u svojoj čudnoj, neizmernoj boji. Izvolimo, toku. Zašto? Stvaran je u nevolji, u zloupoku, u nedostatku.

Nažalost, sada su te isprate. Mogu se sjetiti da sam ti. Mogu se sjetiti da sam, koliko sam lijep, zloćan. Zato su te izbjegnuti, u toku, u toku... kao da bi mi se odmakli.

Svi su se vracali. Svi su se vracali. I te udimane, preteće kavi... sto je to? Možda je to samo moja samostrana, neobrhvana

(nema pojma što govori, ali ima pravo)