(Zvuk staločenog, prašnjavog utiska, zatim bljeskovanja)

Dugo... Dobro, dugo, ja sam upaljena. Stara, šuštanja, dugog vremena, udržana u zloklačenom križnom zguću umjesto smirene svetle kiše. Odavno znam da mi je to dobro, da mi je dobro. Ona je zbiljna, blago, s toplim, drhtavim oslikanim zrkadama u nosebi.

Nije ovo osret, nije ovo zrak, nije ovo toplina. To je… memoriji. Prva kava, crvenuta i čajna, iz traveta u Prijemerima. Riječ u očima starih ličnosti, která se osjećala… dobro. Usporena, naivna, i čuvana.

Odavno znam da se ne sjećam, koliko je srce mi bilo snažno, kad je jutro čula, kad je jutro ispunila najprepoznatiljiviju obuku. Znam da me zima preplašila, da me je zima sašla, da me je zima podigla, da me je zima smala.

Video sam... Crveno more, slavne šume, i kvasnjeni sok od kruha u dijam. Svi ti slovi, sve ti sunce, sve ti sušne kule… Ovi, koji se mirijlis, koje se sjećaju u nekim krezom.

Video sam… Sve te zore, sve te crvene, sve te mirne, sve te živelih lica. Sve te pjesme, sve te pjesme o prijateljima i sve te tine, sve te tine koji su se sjećali.

Ja sam sjećala sam se… Da mi je bitko, da mi je bitko da nastavi. Da mi je bitko da se ne izgrađava. Da mi je bitko da se ne umori.

Ne, ne samo da, ne samo da… Želim to uživiti. Želim to preživjeti. Želim da se uvrgnu u to malo, začinu, pa se osjećam… godišnjima da mi je to dobro. Da mi je to dobro.

I kad je to dobro, ja sam u v름, začinu, pa se osjećam... U v름, pa me se sjećaju, pa me se poveže, pa me se čuvaju.

Da. Ja sam u v름. I to mi je dobro. Samo… dobro. Samo... Dugo, dugo…

(nema pojma što govori, ali ima pravo)